srijeda, 16.04.2008.

seminar: Melita Rundek: PSIMA ULAZ ZABRANJEN

napomena:
ovo sam djelo dobio za obraditi. dogodilo se to da u četvrtom najvećem gradu Hrvatske nalaze se tek dvije knjige same autorice, a kamoli nešto više o njoj samoj ili neka literatura koja bi pružila u većoj mjeri analitički pristup. možda će moje riječi netko pronaći korisnim...

O autorici…

Sve je započelo, kako sama priznaje, od drugog razreda osnovne kada je napisala svoju prvu pjesmicu i od tada do danas se bavi neprekidnim književnim stvaralaštvom.

«Od šeste godine čitam i pišem, plačem i smješkam se, pa sve to pretvaram u slova i objavljujem pjesme i priče.

Radim sve što mi dođe pod ruku! Nastojim boje proživjeti do kraja.

Katkad uvečer, kad se spusti tama, i na nebu se pokažu zvijezde, pogledam sjajna blještava stakalca i kažem sebi: OK, koračam do zvijezda.»

«U školi sam upoznala svoju najbolju prijateljicu koja je pisala pjesmice i stalno zbog toga razgovarala s učiteljicom koja mi je bila jako draga. Za vrijeme velikog odmora u drugom razredu osnovne škole napisala sam pjesmu »Ti i ja«, i s tom sam pjesmom »preotela« učiteljicu. Pjesma je objavljena u školskom listu i tako je krenula moja književna karijera», izjavila je Melita Rundek jednom prigodom za riječki Novi List (www.novilist.hr).

Rođena je 8.2.1961., a njezin život je bio i ostao čvrsto povezan uz svijet knjige, bilo pisanjem za novine, radeći kao urednica u Školskoj knjizi ili kao teta knjižničarka u knjižnici. Diplomirala je komparativnu književnost i fonetiku, a njezin književni opus uglavnom je baziran u domeni dječje knjiženosti. Njezini uradci bivaju čitani na dječjim radio emisijama, a objavljivala je i u časopisima Modra lasta, Plima i Draga. Iako je njezina literatura namijenjena ponajprije mlađem uzrastu aktivno sudjeluje u različitim radionicama te se aktivno zalaže za dječja prava.
Knjiga Mirko i sedam prigovora, prevedena je na engleski i objavljena u UNICEF-ovom časopisu. Ulomci knjige korišteni su i kao predlošci u radionicama školskog programa UICEF-ove kampanje.
Svoj prvi roman “Psima ulaz zabranjen” napisala je 1999. godine da bi već iduće bio izdan u nakladi Školske knjige i nagrađen, znakovito ili ne, od strane iste nagradom “Ivana Brlić - Mažuranić”.

Nagrada je ustanovljena 1971., a sastoji se od kipića Hlapića i Gite koje rade domaći akademski umjetnici i novčane svote. U dotičnom slučaju riječ je o svoti od 10 000 kuna u konkurenciji od 74 autora. Plaketu akademskog slikara Gorana Petercola i skulpture šegrta Hlapića i Gite akademskog kipara Želimira Janeqa je dodjelio predsjednik uprave Školske knjige Dragomir Mađerić

O djelu…

Samo djelo danas i za sada ne spada pod obaveznu lektiru već je učiteljima koji rade prema famoznom HNOS-u ponuđeno na izbor hoće li je uvrstiti na popis obaveznog čitalačkog štiva ili ne. Roman je namijenjen djeci šestog razreda osnovne škole. Dakle, po vrsti djela ugrubo bi se moglo reći kako je riječ o dječjem romanu.

Siže u najkraćim crtama:

Veći dio fabule odvija se kroz dva dana u kojima glavni junak devetogodišnji dječak Tomica s rupicom na bradi koji voli igrati nogomet, želi psa, a nikako ne voli čitati i pisati lektire. Kroz relativno kratak vremenski period od svega nekoliko dana doživljava potpunu transformaciju i spoznaje svoju sudbinu budućeg pisca koju su prorekli njegovoj majci još u bolnici prilikom rođenja, a da toga zapravo još nije niti svjestan. U maniri dosljednog sretnog završetka iz bajke i svih ostalih desetak likova koliko ih se kroz djelo pojavljuje doživljavaju preobrazbu na ovaj ili onaj način, a knjižnica u gradu za sve njih postaje najdraže okupljalište i izvorište novih zanimljivosti.

Struktura i kompozicija:

“Knjiga je živ glas, to je duh koji korača po zemaljskoj kori.
Ona nastavlja biti živa misao neke osobe od koje nas dijele vrijeme i prostor.”

To je citat stihova talijanskog pisca s prijelaza 19. na 20. stoljeće Edmonda de Amicisa kojim autorica započinje ovaj dječji roman. Ujedno to je i sama poanta djela i poruka koju autorica želi dati svim čitateljima, a ponajviše djeci.
Knjiga se je podijeljena na šesnaest poglavlja čiji podnaslovi ne otkrivaju nužno nadolazeću radnju već u svojoj asocijativnosti postavljaju dosta upitnika na koja da bi se dobio odgovor je nužno pročitati djelo do kraja.

Personifikacija je snažan element u djelu koji oživljava kipove, a knjizi i slovima u njoj daje glas kojima se želi dočarati i prikazati ljepota, smislenost i umjetnost čitanja. Ujedno se i na suptilan način kroz lik knjižničarke i njezinu empatiju nad poderanim knjigama na suptilan način ponajprije mlađem naraštaju, kojemu je roman i namijenjen, želi usaditi kultura odnosa prema pisanoj riječi i njezinim krhkim papirnatim lisnatim dijelovima.
U slučaju likova knjižničarke i knjižničara moguće je kako su oni inspirirani autobiografskim elementima obzirom kako je autorica sama jedno vrijeme radila u knjižnici. Postoji mogućnost kako je i motiv prorokovanja iz zvijezda vezan uz sudbinu lika Tomice također vezan uz autoričino osobnu sklonost prema horoskopu. Poveznica je vidljiva u bilješci o piscu, a koju je napisala Norma Šerment, gdje se kreativnost i svestranost Melite Rundek objašnjava horoskopskim znakom vodenjaka u kojem je rođena. Teško da bi takve kratke biografske crtice bile objavljene bez pregleda i dopuštenja autorice.
Bajkoviti element ovdje se pojavljuje i u ulozi Velikog Pisca koji je zapravo kip nekog velikog spisatelja koji je živio u izmišljenom gradu glavnog junaka Tomice, a koji svojim oživotvorenjem i u početku priče zagonetnim postupcima, jednako kao i žutosmeđi pas izabran ili bolje rečeno pronađen od Tomičine uporne želje kao najpogodniji, a koji će potom postati Tomičin ljubimac, se pojavljuje kao deus ex machina i navodi sudbinu likova.
Dakle, u djelu se izmjenjuje stvarno i pustolovno s bajkovitošću i izmišljenim prizorima u kojima realni likovi sa svojom svakidašnjicom dolaze u neobične situacije koje ih na kraju dovode do ostvarenja njihovih želja. Rečenice su uglavnom duge uz dosta digresija. Umetnutim rečeničnim dijelovima se možda otežava čitanje ali stvara detaljnija slika o onome o čemu se govori pa će čitatelj ili dublje uroniti u fabulu i štivo ili ga se posve odreći. Lirika opisa interijera i naizgled površna karakterizacija likova koja se ogleda u naoko nebitnim opisima detalja poput rupice na bradi ili opisima smještaja znakova zabrane ali isto tako i kod opisa kako glavnih tako i kod sporednih likova: njihova izgleda, onoga što i o čemu razmišljaju, što trenutačno čine …, usporava radnju i razvoj fabule koja je ispunjena didaktičkim porukama. Time dramatičnost koja se i inače može dobiti kratkim i odsječenim rečenicama ili podebljanim slovima ovdje još više dolazi do izražaja.
Kritika je ovo djelo proglasilo metodički obrađenim. Nimalo ne iznenađuje jer oko 130 stranica romana zrači optimizmom i prožeto je pozitivnim i poučnim porukama koje vrijede i za odrasle pa kako onda ne bi mogle utjecati i na um mladog čitatelja?!.
Knjiga je zemlja snova i prilika da stvorimo svoj vlastiti svijet, a dobra knjiga treba putovati iz ruke u ruku. Dobro je oprati ruke od svega i čistoća je pola zdravlja. U svijetu ima i dobra i zla, a želje se ostvaruju ako se dovoljno jako i iskreno želi. Samo možda ne instant, odmah kada to želimo i ponekad se to ostvarenje manifestira na čudne načine… «Čudesni su putevi gospodnji», kaže biblija, a i citat iz romana.

ZAKLJUČAK:

Prema mnogima kritičarima ovdje je riječ o najznačajnijem hrvatske dječje književnosti koji je pustolovni roman koliko i roman o odrastanju. Valjda je zato i predložena u lektiru pučkoškolaca! Iako je pripovjedanje pitko i rahlo, a čitajući kompozicijski često sam imao aluzije na neke od pomodnih serija (Reži me, Greys Anatomy…) koje se trenutačno vrte na televiziji jer način na koji se nižu slike i raznovrsnost kombiniranja misli, izmjenjivanje statičnih opisa i slika sa živim na mahove dramatičnim dijalozima čine onu dozu napetosti koja nas «drži u toku». Upravo je to virtuoznost žongliranja stilova koja daje svježinu današnjoj prozi i odstupanje od klasičnog linearnog pristupa i svrstava ovaj roman u modernu književnost ne samo zbog kronološkog nastanka.

Moram naglasiti kako sam tokom pisanja ovog seminara imao velike probleme s literaturom. Obzirom kako u čitavom gradu Osijeku postoje tek dvije knjige u Gradskoj knjižnici od ove auotorice, sukladno navedenom o nekom «vodiču kroz lektiru» je suvišno trošiti retke. Kroz potrebu za nekim stručnijim štivom, osobe kompetentnije od studenta Učiteljskog fakulteta koji je uzgred budi rečeno brucoš po treći put, a koje bih mogao «preraditi» tako tipično za ovakvu vrst seminara, naučio sam i uočio dosta zanimljivh pikanterija koje i ne moraju nužno biti povezane. Manjak literatura mi je utoliko olakšao misiju pisanja seminara i doprinio pisanju vlastitih promišljanja i dojmova vidljivih u ovom odlomku.

- 17:53 - Komentari (44) - Isprintaj - #

seminar: NOVOVJEKOVNA POVIJEST VINKOVACA

napomena:
seminar iz povijesti koji je imala kolegica. ovdje se nalazi tekst, a vjerujem kako će potrebne slike uz tekst zainteresirani znati i sami pronaći kako bi nadopunili "svoj" rad... ;)



Vinkovci u doba turske vlasti i
Vojne Krajine

Ime “Vinkovci” se prvi put spominje u jednom izvještaju iz 1615. godine, uz napomenu da su nekada bili dobro naseljeni, a pod Turcima su se rasuli u nekoliko sela. Nakon što je kralj Matija Korvin poginuo na Mohačkom polju, Turci sve više napadaju na ova područja. Vinkovce osvajaju godine 1533. i u gradu se zadržavaju sve do 1691. godine.
Tada se Austrija prvi put pojavljuje na ovom području.
Iako se grad oslobodio od Turaka, ipak je još strepio od mogućih napada turske vojske, te je osnovana Vojna krajina u koju su uvršteni i Vinkovci.
To je razdoblje kada su Vinkovci imali gradski uređen magistrat, no on je bio kratkog vijeka. Ukida ga godine 1786. car Josip II. i odlučuje da ovaj dio Slavonije, a s njime i Vinkovci bude pod upravom Pečuha.

Graničarski Vinkovci

Nakon što je osnovana Vojna krajina, u gradu je smješten stožer regimente, te se Vinkovci razvijaju u važno vojno i kulturno središte. Grad je bio sjedište Brodske i Gradiške regimente koje su činile brigadu. S obzirom na takav status, ubrzo počinje izgradnja objekata neophodnih za uspješno djelovanje obrambenih snaga. Stoga je izgrađeno veliko vojno vježbalište, a izgradnja je uzela maha za vrijeme vladanja carice Marije Terezije. U to se doba grad pretvorio u vojnokrajišku jezgru s urbanom fizionomijom panonskog baroknog tipa.
S vojnom vlašću počinje sustavna naobrazba. Od 1766. godine djeluje i vinkovačka Klasična gimnazija, osnovana u Petrovaradinu, a 1799. premještena u Vinkovce. To je jedina vojnokrajiška gimnazija i odigrala je važnu ulogu u izobrazbi brojnih poznatih Vinkovčana kao što su Josip Kozarac, Joza Ivakić, Vanja Radauš i drugi.
Vojna krajina ili Granica postala je na ovim hrvatskim prostorima kao isključiva politička, vojna i gospodarska sila.
Krajiški zakon objavljen je 1807. godine. Zakonom se normira da na području Vojne krajine postoji vojno-lenski sustav. Po pravilu nekretnine su mogli stjecati samo ratari vojnici, a ne i nevojnički stanovnici. Graničari su morali uredno obrađivati zemlju, u protivnom im je mogla biti oduzeta. Imali su pravo trgovati, ali bez štete za vojnu službu i gospodarstvo.
Zakon je graničara pretvorio u pripadnika regularne carske vojske. I sve su otvoreniji zahtjevi za pripadanjem Vojne krajine Hrvatskoj.
1848. godine Narodna skupština je javno zahtjevala demokratizaciju zemlje i priključenje Vojne krajine Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
Ban Jelačić uspjeva za političke ciljeve Austrije pokrenuti Graničare protiv Mađarske, ali se ovdje ratovanje protiv Mađara smatralo hrvatskim, a ne austrijskim ciljem.
U ožujku 1849. objavljen je oktroirani ustav koji je sadržavao odredbe bitne za Vojnu krajinu: Sve su narodnosti ravnopravne i sve imaju nepovredivo pravo na čuvanje svoje nacionalnosti i jezika.
Godine 1873. proglašeno je tzv. razvojačenje Vojne krajine, ukidanje krajiških pukovnija koje je proglasio car Franjo Josip I.
Nakon ukidanja Granice, Vinkovci su izgubili značaj vojničkoga, upravnog i trgovačkog središta. Vojni su službenici umirovljeni ili su otišli na druge dužnosti. Počinju se primjenjivati građanski propisi.

20. Stoljće – prva polovina

Vinkovci su 1900. godine imali oko 8.500 stanovnika.
Kada je 1918. g. Hrvatska ušla u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je do nove organizacije uprave kojom su 1921. g. ukinute županije, a osnovane oblasti. Nezadovoljstvo koje se pojavljuje među narodima u novostvorenoj državi 1929. g. dovodi do diktature vladara i ukidanja oblasti i oblasnih skupština.
Bivši kotar Vinkovci ulazi u sastav Drinske banovine, no radom hrvatskih političkih stranaka 1931. g. kotarevi Vinkovci, Vukovar, Šid i Ilok pripojeni su Savskoj banovini.

Razdoblje 2. svjetskog rata

Rat je grad zatekao 1940.-1945. godine kada su se na ovom području događale važne bitke, kao što je probijanje srijemskog fronta, kada je gotovo cijelo područje Vojvodine i Slavonije oslobođeno od nacističkog agresora.
Dan kada su se Nijemci povukli iz Vinkovaca, 13. travnja, je dugo slavljen kao dan grada.

Razdoblje nakon 2. svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskog rata u tada novoj Jugoslaviji osnivaju se kotarevi sa sjedištem u Vinkovcima, Vukovaru, Županji.
U tom razdoblju usporavan je razvoj industrije na području Slavonije i zapadnog Srijema, ali marljivošću i oprnošću njenih stanovnika i zahvaljujući prirodnim bogatstvima ovoga kraja razvila se napredna poljoprivreda i neke industrijske grane.

Razdoblje 90-ih

Nakon 40 godina socijalizma pri uspostavi neovisne Republike Hrvatske, Republika Srpska Krajna i Jugoslavenska narodna armija (JNA) napada i osvaja veći dio istočne Slavonije, i na putu prema zapadu ga zaustavljaju gradovi Vukovar, Vinkovci i Osijek.
Krajem 1990, početkom 1991. u Hrvatskoj je započo domovinski rat.

Faze rata

Prva faza je započela krajem 1990, a završila početkom 1992, kada je srpskaa vojska započela nemire.
Druga faza je trajala od siječnja 1992. do 1995. kada je došlo do primirja između zazaćenih strana, uz stalno motrenje od strane UN-a.
Treća faza je trajala od svibnja do kolovoza 1995. kada je hrvatska vojska oslobodila područja koja su bila pod tzv. Srpskom Krajnom.
Zadnja, četvrta faza je bio Deytonski sporazum potpisan 14. prosinca u Parizu, kada su se zaraćene strane obvezale na prekid rata. Reintegracija je trajala do 1998.
Završetkom rata sav je okupirani teritorij mirno reintegriran u Hrvatsku državu.
1992. godine u neovisnoj Hrvatskoj obnavlja se Vukovarsko-srijemska županija, u čijem su sastavu i Vinkovci.

Literatura:

n Skupština općine Vinkovci, “Turistkomerc”, Zagreb
n Vinkovački šokački rodovi, Tomo Šalić, Vinkovci, 1999.g.
n Vinkovci, Wikipedija
n Portal grada Vinkovaca



- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ivana Brlić - Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića

napomena:
zadatak je bio pročitati djelo i potom napraviti kratki esej okvirne veličine od kartice teksta. u daljnjem tekstu nalazi se ono što sam zapisao...


Za temu svojeg eseja izabrao sam književno djelo «Čudnovate zgode šegrta Hlapića». Riječ je o djelu nastalom u prvoj polovici dvadesetog stoljeća (1913.) hrvatske spisateljice i književnice Ivane Brlić – Mažuranić.
Dakle, radi se o dječjem romanu i jednom od prvih djela s kojim sam se susreo u svojem djetinjstvu. Također, sama knjiga koju sam pročitao ima sentimentalnu vrijednost za mene obzirom da je istoj urednik bio Grigor Vitez, a svojim ilustracijama uredio ju je Ferdo Kulmer. Tisikana je u Zagrebu 1964. godine u Biblioteci Vjerverica i također je jedna od prvih knjiga moje majke i knjiga koje su među prvima ušle u biblioteku moje obitelji.

Za razliku od nekih kasnijih djela Ivane Brlić – Mažuranić u ovom djelu nema posezanja za mitološkim motivima koji su joj kasnije priskrbili nadimak hrvatskog Tolkeina ali razlozi za laskavu titulu hrvatskog Andersona su jasno vidljivi. Dokaz za tako laskave komplimente očituju se u jednostavnosti izraza i realnom, a opet u dovoljnoj mjeri maštom obojanog svijeta u kojem maleni šegrt kroz tjedan dana prolazi i selo i grad i divljinu prirode. Na svojem proputovanju od tjedan dana, a na što je bio ponukan nepravdom koju je doživio kod svojeg majstora Mrkonje, kod kojeg je naučnik i šegrt, susreće se s različitim ljudima svih životnih uzrasta i dobi, različitih životnih preokupacija, statusa i zanimanja. Kroz druženje sa šarenim spektrom likova s kojim se maleni šegrt susreće, Hlapić («…malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.») doživljava različite dogodovštine, ponekad opasne što dodaje elementu drame i pustolovnosti, a ponekad jednostavne životne utječući na sudbinu likova opisanih u romanu. Sretno razrješenje svih dilema i sigurno otklanjanje svake opasnosti pri kojem dobro i svjetlo u konačnici uvijek pobjeđuju zlo i tamu, dodaju onaj bajkoviti element ovom pustolovnom romanu što ga posebice čini pogodnim za dječju čitalačku publiku.

U svemu tome i kroz fabulu istodobno se provlači i didaktička poruka koja u svojoj konkluziji na suptilan i djetetu prihvatljiv te zanimljiv način govori o jednostavnim stvarima društveno prihvatljivom, ili bolje rečeno poželjnom, ponašaju i vrijednostima koje se uče ne samo od malih nogu već se mogu primjetiti tijekom više ili manje čitavog razvoja ljudske civilizacije. Poštovanje prema starijima, iskrenost i spremnosti na pomaganje svima, otvorenost i poruka o dobroti se možda na mahove i mogu činiti idealističkim pristupom ali je takva etika neosporno svakako slovi kao poželjna.

- 17:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Đurđica Stuhlreiter: BISER IZ PARKA - osvrt

napomena:
ovo je kratki osvrt kolegice čije su misli ostale na mojem računalu. zadatak je bio pročitati knjigu i ostaviti nekoliko svojih promišljanja, ne duže od kartice teksta.

Autorica je učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Osijeku i svakodnevni problemi s kojima se susreću djeca koje podučava, a i ona sama, kao odrasla osoba koja im pokušava pomoći, ponukali su je da napiše knjigu o problematici koja se tiče i djece i odraslih.
Naime, knjiga se bavi problemom jednoroditeljstva (samohrane majke) u modernom, ubrzanom svijetu, koji ne obraća pažnju na osjećaje ni majki ni djeteta, ali nema punog razumijevanja ni unutar tih malih obitelji.
Knjiga govori o desetogodišnjoj djevojčici Izabeli bez oca koja uz nezrelu majku mora prerano odrasti. Majka nakon prekida sa svojim dečkom pada u depresiju i završava u bolnici, te mala Izabela ostaje prepuštena samoj sebi. Ne prihvaćaju je ni vršnjaci u razredu, izruguju se izgledu njezine majke, te ju to čini nesretnom, povučenijom i drugačijom od ostalih, a jedini prijatelj joj je susjedin mačak kojemu se uvijek u potpunosti povjerava.
Nakon majčina oporavka ponovno ostaje sama jer joj majka odlazi u veći grad u potragu za poslom. Izabela odlazi vikendima kod majke u posjet te odlučuje izići i pronaći prijatelje koji će ju prihvatiti. Sjedeći u parku ugledala je malu skupinu djece, ali je vidjela da su oni poput ostale djece koja je nisu prihvaćala. Udaljenu od ostalih vidjela je malu djevojčicu kako sjedi sama te je shvatila kako imaju nešto zajedničko. Djevojčica je bila slijepa ali velikoga i dobroga srca, zajedno su provodile vrijeme u parku. Izabela je bila pozvana na njezin rođendan koji je nestrpljivo iščekivala. No kada je došla kod nje, djevojčičina majka zamolila ju je da ostane na kratko sama te pričeka goste koji trebaju doći. U tom trenutku dosao je otac koji je ujedno bio i njezin jer ga se sjecala sa majčinih slika, to mu je i rekla, a on ju je nemilosrdno otjerao te je Izabela otišla više nikada ne vidjevši svoju prijateljicu i sestru. Vratila se svojoj majci ne priznavši joj ništa što se dogodilo te je nastavila svoj život kao i prije.
Djelo govori o tome kako Izabela ima dvije želje, prva je da upozna oca, a druga je ta da želi naći pravu, iskrenu prijateljicu, kojoj bi se povjeravala bez straha da će biti ismijavana.
Govori nam o okrutnosti koje neka djeca rade drugoj djeci. Dobro je razrađen lik djevojčice Izabele, iako nisu sve pojedinosti u knjizi dovoljno jasne. Knjiga nije namijenjena samo neshvaćenoj djeci koja će ovdje pronaći utjehu, i ne samo roditeljima koji ne razumiju svoju djecu i misle da mališani ne osjećaju tugu, bol, strah i ostale negativne emocije, već ponajviše onoj djeci u vrtiću ili školi koja sama zadirkuju drugu djecu, da osjete kako prema njima nepravedno postupaju.
Možemo vidjeti i problem samostalnoga odrastanja, bez oca i vrlo često bez majke. Djevojčica Izabela nije se ni u jednom trenutku predala i odustala od borbe u životu i postizanju svojih želja i ciljeva. Govori nam kako ne trebamo odustajati, ali i kako treba biti zadovoljan onime što već imamo.
Prema mojem osobnom mišljenju, kraj knjige je pomalo razočaravajući. Smatram da bi knjiga za djecu trebala imati sretan kraj te završenu temu koju će djeca shvatiti i iz toga uspjeti izvuci pouku.

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.